Skateboarding se pojavio u Sloboštini polovicom devedesetih godina, koliko se sjećam. Bilo je nekoliko momaka koji su vozili u to vrijeme i bilo je među njima dobrih vozača. Ja sam se sa skateboardingom ozbiljnije upoznao početkom dvijetisućitih godina. Skupila se ekipa iz kvarta i počeli smo vozit u svako slobodno vrijeme. Kad je bilo ljeto vozili smo ponekad doslovno od jutra do mraka, samo smo otišli doma nešto pojesti i nakon toga opet na skate.

Kad smo počeli vozit, odmah smo se počeli i snimati, iako se u prvih par mjeseci ništa zanimljivo nije moglo vidjeti. Sad kad su prošle godine, gušt je pogledat te prve korake na skateu i kako smo se veselili kad bi netko isfurao neki dobar trik. Početak je svima bio težak što je moglo i očekivati: krenuli smo naravno od najjednostavnijeg i najosnovnijeg trika, a to je ollie (skok). Pošto smo svi bili iz kvarta, svi smo istraživali mjesta s kojih se moglo skakati itd. Tako smo u principu, dok nismo krenuli na Mimaru i po ostatku grada, uglavnom vozili u kvartu. Našli smo u kvartu raznih zidića, stepenica i svašta nešto što nam je bilo zanimljivo za vozit.

Ispred crkve smo malo vozili jer u to vrijeme podloga ispred i iza stepenica nije bila dobra. Nakon par izguljenih dlanova i koljena vidjeli smo da nema smisla skakati s tih stepenica jer je teško isfurat trik zbog loše podloge na koju trebaš sletiti. Ispred osnovne škole smo jako puno vozili i to nam je bio glavno mjesto u kvartu za vozit. Danas još postoje klupice koje su poslagane u krug i na njima se lijepo vozilo. Generacije i generacije su igrale nogomet ispred škole na klupice i u jednom trenutku ravnatelj ili tko zna ko je odlučio postavit ‘barikadu’ ispred jednog gola. Nama to nije smetalo jer su nam u jednu ruku napravili uslugu. Postavili su dva željezna takozvana raila po kojima smo mi grindali i slideali. Ispred škole smo imali gotovo sve: klupice, 2 raila i žardinjere koje smo preskakali itd.

Kad smo već dobro vozili, odlučili smo snimit naš skate video koji ćemo imat za uspomenu i šteta bi bila da se te sve silne snimke nisu iskoristile. Snimali smo ga otprilike dvije godine i zadovoljni smo kako je na kraju ispao. Najgore od svega nam je bilo kad bi došla zima i kad bi pao snijeg. Tada smo išli na Velesajam u improvizirani skate park u kojem je bila uvijek velika gužva. Meni osobno taj skate park nije dobro sjeo i bio sam svega par puta u njemu. Bilo je malo toplije unutra nego vani i samo su najuporniji vozili unutra.

Na Mimari smo upoznali skatere koji su bili među boljima u regiji u to vrijeme i rado su dolazili vozit u naš kvart. Dolazili su i stranci iz raznih skate timova u naš kvart. Prije dvadeset godina kad smo vozili, u Sloboštini je bilo puno slobodnih parkirnih mjesta. Par puta smo si sami radili elemente za vozit i poslužili su svrsi. Elementi su stajali cijelu noć na parkingu ili smo ih premjestili na travu da ne smetaju ako netko dođe s autom. Nitko nam to nije trgao i nitko se od ljudi nije žalio na buku koju smo stvarali dok smo radili elemente ili dok smo vozili po njima.

Što se tiče ozljeda dobro smo svi prošli osim jednog frenda koji je gadno zeznuo nogu, do te mjere da je morao ići i na terapije. Bilo je razbijenih dlanova i koljena dosta, ali na sreću nije bilo razbijenih glava i gadnih prijeloma ruku i nogu. Nadam se da mi nismo zadnji skejteri u kvartu i da će se pojavit neki klinac koji će počet vozit skate. Prošlo je već 16 godina od kako smo prestali skejtat iz kojekakvih razloga. Neki su počeli studirati, neki su se zaposlili i nisu više imali toliko slobodnog vremena.

Uglavnom, bila su to lijepa vremena od 2001. do 2007. godine, uspomene su ostale na VHS-ovima i DVD-ima. Čuvamo ih za planiranu dokumentarnu priču o našim danima na skateu u kvartu i ostatku Zagreba.