Osim Bojne Čavoglave, koju smo puštali (ili su nam puštali) tokom rata, pjesma koja nam je kao klincima možda najviše značila bila je Dinamo ja volim. Ne sjećam se kad sam je prvi put čuo – vjerojatno na nekoj kazeti kod nekoga doma – volio bih da se sjećam, ali teško se sjetiti svih detalja, ali ono što znam jest da je bila glavni događaj na školskoj čagi. Čage su bile održavane petkom, jednom mjesečno – nekad češće, nekad rjeđe: ovisno o tome koji sedmaši ili osmaši bi uspjeli nagovoriti razrednicu ili razrednika da im dopusti organizirati taj sveti gral školske zabave. Smjeli su dolaziti samo učenici viših razreda, od petog na dalje. Rijetko četvrtaši uz pratnju starijeg brata ili sestre. Mi klinci iz nižih razreda mogli smo samo maštati ili, u najboljem slučaju, hvaliti se ako netko naš ide na čagu. Moja sestra Ana bi išla, nakon što bi se adekvatno uredila (po standardu devedesetih), a kasnije bi mi pričala kako je bilo, a ja bih slušao ušima većim od glave.

Jednom smo Zubi i ja uspjeli upasti, a bili smo četvrti razred. Ušli smo s Anom i Željkom. Većinom smo sjedili na stolu kraj ulaza u sam hol škole, bojeći se prijeći prag. 

– Sjećam se da si imao traperice i nekakvu košulju – rekla mi je Ana, a ja ne da se ne sjećam traperica i košulje, nego bih se zakleo da je sve to bilo minimalno u petom razredu, ali Ana pamti mnogo bolje od mene. Ona je otišla čagati, a nas dvojica smo i dalje sjedili. U jednom mi je trenutku pao na pamet način komuniciranja sa starijim klincima: počeo sam prilaziti svima koji su ulazili u hol s pitanjem jel se mi poznamo?, što i nije izazvalo neku posebnu reakciju većine, osim, jasno, Siniše Miličića – koji tko zna što je uopće radio na školskoj čagi. Zastao je i krenuo na glas promišljati mogućnost našeg ranije poznanstva. Tad sam ga znao samo po čuvenju i po Aninim razrednim fotografijama, a tek smo godinama kasnije raspravljali o fizici – on je većinom raspravljao, a ja slušao – u mom haustoru u Bolšićevoj 7 koji je bio jedno od naših glavnih okupljališta.

To je sve čega se sjećam s te prve čage. To i da su opet svi podivljali na Dinamo ja volim, i da su osmaši u mojim očima izgledali veliko, gotovo odraslo.

Par godina nakon toga, sjedili smo na klupici u Bolšićevoj. Klupice i njihov raspored tema su za sebe i okosnica su Bolšićeva Bench Crewa čiji je naziv, čini mi se, smislio Fran nekad kasnije, a mi smo ga koristili samo na nogometnim turnirima i jedno vrijeme na forumu naše ekipe. Uglavnom, sjedili smo na klupici kao i svake večeri, kad nam se učinilo da negdje u daljini čujemo Dinamo ja volim. Uvukla se u nas kao što se crv uvuče u onog nesretnog puža i tjera ga da se penje na stabla. Hodali smo uz Njemačku aveniju odlučni da saznamo tko je to tako glasan i radi li se možda o pravom koncertu Pipsa. U međuvremenu je počela neka druga pjesma, ali crv je još bio jak. Tek na prijelazu iz Travnog u Utrine smo se sjetili da smo daleko od kvarta, da je kasno, da ovo, da ono, i da je bolje da laganim korakom krenemo mado. Te večeri sam skoro bio na svom prvom koncertu Pipsa, koji će se za mene desiti tek 2022. na punoj Šalati.